Početci kože s aknama i velike početne greške u njezi kože lica




Ovo je jedan dugoočekivani post. Post o kojem razmišljam doslovno godinama ali za koji nikako da nađem riječi. I dalje ne znam jesu li ove moje riječi prave riječi ali sam ih odlučila napisati.

A long time ago in a galaxy far, far away

Još uvijek se sjećam prvog puta kada me je netko pitao što mi je to na licu, jesu li bubuljice. Bila je to neka moja prijateljica iz zgrade nakon koje runde gume. Bila sam još uvijek u osnovnoj školi i kako sam jako rano ušla u pubertet tako sam jako rano i dobila prve aknice na licu. Sada kad gledam te slike nije to bilo ništa strašno, ali se sjećam koliko me je tada pogađalo. Toliko da sam na to pitanje slagala da je neka alergija i da idem doktoru da mi dadne neke tablete.

Doktoru nisam otišla nit sam ikog pitala za ikakav savjet, samo mamu da mi kupi puder. Tako sam ja još u osnovnoj krenula svakodnevno stavljati puder. Puder koji je najčešće bio neki apsolutno pogrešan za moju kožu, ali tada mi je jedini cilj bio prekriti što više bubuljica s lica. Nisam ja ispod tog pudera nikada stavljala nikakve kreme i skidala bih ga samo pred spavanje.


Isprva sam bila jako sretna s tim svojim drugoklasnim puderima iz trafike ali nakon nekoliko godina korištenja došla je prva naplata mog groznog ponašanja prema svojoj koži. One male sitne bubuljice su polako nestajale i pretvarale se u one velike potkožne. Polako je postajalo bolno dirati lice ili spavati na strani jer bih uvijek imala neku potkožnu bubuljicu na čeljusti. Tada sam ja polako shvatila da ne mogu baš sama protiv ovog i odlučila poduzeti neke druge korake. Počela sam sama tražiti neke proizvode i probala bih svaki proizvod koji je obećavao instant rezultate. Kada nakon tjedan, dva ti rezultati ne bi došli ja bih se prebacila na sljedeće čudesno rješenje. I tako sam se vrtila u krug puno duže nego što sada želim priznati.

Not THAT long ago, but still in a galaxy far, far away


Shvatila sam da mi je lice jednako loše ako ne čak i malo gore od svog ovog mijenjanja proizvoda. Vratila sam se na kompjuter taj dan u nadi da nađem neki revolucionarniji proizvod od svih revolucionarnih koje sam do sada probala ali sam napokon nekim čudom izguglala da mi dermatolog može pomoći. (U ovom trenutku nisam znala da je dermatolog kojem se spremam otići vjerovatno najgora odluka koju sam donijela u svojoj dugoj karijeri života s aknama, ali o tome detaljnije u sljedećem postu). Ideja  odlaska doktoru mi u zadnjih par godina nije niti jednom pala na pamet. Otišla sam svojoj doktorici koja mi je zakazala termin kod dermatologinje koja u moje malo Žepče dolazi jednom tjedno iz Zenice.

Ta dermatologinja je bila onaj tip doktora nakon čijih termina se osjećaš loše. Nije ju zanimala nikakva moja prošlost s aknama. Nije mi dala da provjerim hormone. Nije mi postavila nikakvo pitanje. Nije mi dala nikakav savjet. Jedino što mi je dala bio je reklamni papirić nekog branda s kojim je u tom trenutku surađivala. Rekla mi je da kupim sve s tog popisa proizvoda i dođem na kontrolu za mjesec dana.


Ovdje ću završiti s kronološkim prikazom svog života jer je u ovom trenutku 2009. godina i daljne greške se ne čine kao početne greške u njezi kože lica. Pogotovo ako uzmemo u obzir da sam prvu bubuljicu na svojoj koži uočila 2004.

Da sumiramo...

Glavne greške koje sam odmah na početku uradila:


  1. Nisam posjetila doktora, samim time nisam vadila hormone.
  2. Kupovala sam i koristila najgore pudere od kojih su mi se stvarale dodatne bubuljice.
  3. Mazala sam lice Niveinom plavom kremom i nekom Palmolive od kamilice za ruke!
  4. Kasno sam krenula koristiti proizvode protiv akni. 
  5. Kad sam krenula koristiti proizvode protiv akni nisam se informirala nego sam kupovala sve što je OK! preporučio.
  6. Mijenjala sam proizvode jednom mjesečno.
  7. Nisam išla dermatologu.
  8. Nisam čitala o aknama iz kvalitetnih izvora.
  9. Kopala sam po svom licu non-stop. 


Pokušavam se sjetiti i desete, jer mi se ne sviđa ovaj neparni broj ali eto ne mogu nešto izmisliti na ovoj temi ipak! :D

Na kraju želim dati savjet baš tebi, osobi koja je došla do kraja ovog posta jer je pronašla sebe u ovoj situaciji. Otiđi dobrom doktoru. Nemoj čekati da samo prođe. Nemoj da te bude stid tražiti pomoć od stručnjaka, samo zato su tu. I naravno, naruči se kod dobre kozmetičarke. Ja sam jednom tjedno putovala 174 km da bih došla na čišćenje lica i dala 50 KM da me sat vremena BOLI. I znaš što? Isplatilo se i opet bih uradila isto, samo što bih sada krenula ranije pa onda danas ne bih imala ovoliko ostataka i ožiljaka. Jasno mi je da mogu biti sretna što sam financijski mogla sebi priuštiti tako nešto ali zbog toga sam se odrekla nekih drugih stvari na koje su moji vršnjaci trošili novce.


P.S. Ovaj post je u nastajanju otkako sam otvorila blog. Ne volim baš duge postove i kad god bih ga pisala u glavi činio se predug i preopsežan i pretežak za napisati. Sada sam se tjerala po malo pisati danima i evo tu je. Ja sam zadovoljna i drago mi je da sam odlučila od ove teme napraviti sagu.

Prvi post u ovoj skincare sagi se nalazi OVDJE i u njemu se nalazi popis svih ostalih postova koje sam napisala i koje ću tek napisati na ovu temu. Slobodno ostavljajte komentare anonimno, privatno, javno, bilo kako ali pitajte ono što vas zanima.

Do čitanja :*

Related Articles

0 komentari:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.