Samopouzdanje i akne


O samopouzdanju s aknama se stalno priča. Stalno nas bombardiraju videima, člancima i čim već ne o tome kako su akne lijepe, kako je svako lice lijepo i kako se sa tim svim aknama po licu zaslužujes i trebaš osjećati samopouzdano i prelijepo svaki dan. 

ALI bilo koja osoba koja je ikada imala akne zna da ovo nije ni blizu istine. 

Ne probudiš se ujutro sretan svaki dan. Probudiš se ujutro i pitaš se zašto baš ja ili kad će više kraj ili ne da mi se nigdje iz kreveta danas. Probudiš se i ugledaš pet novih bubuljica na licu i mrziš ih i mrziš svoje lice. Onda odeš u školu i netko ti uperi prst u novopečenu ogromnu potkožnu bubuljicu na čelu i pita šta je to. Kažeš bubuljica, i onda ta osoba sva šokirana ne, ne ovo veliko što ti je na pola čela, ko neka čvoruga. I onda odeš kući poslije škole i plačeš jer si osmi razred i ne znaš drugačije. 

Teško je skupiti samopuzdanje s aknama. Teško je da te ne diraju komentari drugih i njihovi pogledi. Čak i kada te ne gledaju radi akni (u većini slučajeva te ne gledaju radi akni) misliš da gledaju. Misliš da je to jedina stvar koju će bilo tko primjetiti na tebi. Onda s vremena na vrijeme od neke užasno nepromišljene osobe dobiješ komentar pa tebe bi opisala kao onu s bubuljicama i potvrdi ti to tvoje razmišljanje. Ali to razmišljanje nije točno to je jednostavno naš podsvjesni užasni spotlight effect na djelu.


Dobro se sjećam osjećaja divljenja prijateljicama koje bi bez problema objavljivale svoje selfije. Koje bi bez problema došle na bilo kakav javni događaj bez pudera. Koje bi zavezale rep, a ne bacale svu kosu na lice. Dugo vremena se nisam osjećala samopouzdano u svjoj koži. Dugo vremena sam čekala da mi prestanu izlaziti akne da bih se osjećala sigurnom pokazati svoje golo lice.

Danas se nalazim miljama daleko od te situacije. Danas mi nije problem ovako javno objaviti slike bez trunke šminke (i Photoshopa) na sebi. Danas volim svoje lice i svoju kožu. Danas mi je smiješno pomisliti da me je tako nešto toliko bolilo. Jasno, odrasla sam osoba. Nisam više emocionalni tinedžer koji mjeri svoju vrijednost kroz oči drugih ljudi. Neke promjene u razmišljanju se jednostavno dogode same. Polako i neprimijetno se potpuno promijene kroz par godina. Ali neka druga naša razmišljanja zato ostaju. Nekih razmišljanja se podsvjesno ni ne želimo odreći, a neka druga jednostavno ne znamo kako promijeniti.


Ono što želim da ostane kao poruka ovog posta je da je uredu osjećati se loše. Uredu je htjeti promijeniti situaciju u kojoj se nalaziš (bila ona bubuljice na licu ili loša financijska sitacija ili nešto skroz deseto). Promjena je ključni dio onog što nas čini ljudima. Mijenjanje i napredovanje. Ne mogu zamisliti život bez napretka i to je sasvim logično.

Mislim da je uredu raditi na nečemu što ne voliš u vezi sebe ali mislim da nije uredu mrziti sebe zato što si nešto što ti misliš da ne bi trebao biti. Iako se možda ove sve pričice koje ja pričam čine brutalno ružnim ja kada pogledam unazad na godine svog života kada sam imala najteži oblik akni ne pomislim da je to bio užasno loš dio mog života. Iako sam imala sve te probleme, kada gledamo širu sliku ja sam bila sretna. Snimala sam neka smiješna videa, bila sam animator djeci, bila sam osoba s puno prijatelja, bila sam osoba koja svaki dan ide vani družiti se s tim svojim prijateljima. Nisam bila nesretna i mislim da je to u biti ono na čemu treba raditi. Okej u to vrijeme nisam imala samopouzdanja u svoj izgled, ali sam imala svoj život. Ako uočite da vam manjak samopuzdanja blokira život pod hitno tražite pomoć jer te godine nikada nećete dobiti nazad.

Možda je taj osjećaj sreće i zadovoljstva u biti tajna samopouzdanja. Samopouzdanje nije nešto što dobiješ pri rođenju i imaš zauvijek. Mislim da je samopouzdanje definitivno vještina na kojoj treba kontinuirano raditi.


Do čitanja <3 p="">

Related Articles

0 komentari:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.