Camera roll post No.2


Večeras jedan post s previše slika i malo čudnog teksta. Nisam nikada mislila pisati ovaj tip postova, ali kako smo mi ljudi takvi kakvi jesmo, moramo kršiti vlastita "pravila". :)


Nikada nisam znala kao normalni ljudi pričati kronološki slijed događaja i uvijek se toliko zapetljam u objašnjavanje da jedino ja kužim o čemu to pričam. Zato neću ni pokušavati objasniti. Ne bih uspjela, a ni ne želim. Život nas često u trenutcima najmanje pažnje i najmanje mogućnosti za tako čime, pogodi upravo time što nam tad baš nije trebalo
Kad sam pred zidom i moram birati, uvijek mislim da sam uzela onu goru stvar. Da sam pogriješila. Jer obje stvari se čine pogrešnim izborom. Onako kao u Hugi: "izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti". I izabereš taj broj i pogriješiš.

Onda se ja tu nađem, naravno, danima preispitivati odluke i kajati. Onda se ti dani produže u tjedne i tjedni u mjesece i prije nego što skužim prošla su dva godišnja doba u tom nekom stanju u kojem sam izgubila sve što sam bila ja. 

Kada se osjećam loše, najgore što si mogu uraditi jest ignorirati taj osjećaj i ne dati sebi da ga osjećam. Ali ne ide to tako. Ide, ali samo neko vrijeme. Sve što nam se događa, tu je samo zbog nas. Jedino što vam mogu savjetovati, nakon ove svoje mini krize, jest da dopustite sebi osjećati sve to loše, i tužno i nepodnošljivo. Osjećajte ga potpuno, jer samo tada će moći proći, ali granica mora postojati. Jedan dan se mora reći da je dosta.

Taj dan, dan kada je dosta, i dan kada je kraj, on će doći sam, ne brinite. Nećete ga isprva ni skužiti, jer će se prikrast. Dobre vijesti uvijek ulaze na stražnja vrata, dok ove loše pompozno upadaju na glavni ulaz.




Nikad nisam planirala nikome pametovati online i davati savjete kako da živi, ali osjećala sam potrebu ovo podijeliti s vama. Sama ideja moga bloga se rodila iz želje da nekome pomognem. Ako ovo netko pročita, i makar se na trenutak prestane osjećati sam, ovaj post će imati smisla. Upravo taj duboki osjećaj samoće, neshvaćanja i neprihvaćanja boli najviše. Znam po sebi. Što bi se kod nas reklo. :)


Da ne duljim više, nisam samo ležala posljednjih mjeseci pa evo neki trenutci zabilježeni mojom Nokijicom.






























Do čitanja! :*

Related Articles

5 komentari:

  1. Na sufle si išla bez nas ? ������
    Iii i sama iman invaliditet hronološki ispričanih događaja i sve mi na kraju bude mućkalica.
    P.S. poželjela sam svjetlost u tom haustoru i stanu ����

    OdgovoriIzbriši
  2. Na sufle si išla bez nas ? ������
    Iii i sama iman invaliditet hronološki ispričanih događaja i sve mi na kraju bude mućkalica.
    P.S. poželjela sam svjetlost u tom haustoru i stanu ����

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Brzoo brzo vas opet vodim! :D :D samo mi dodite ima da se slikamo, jedemo i tracamo NEkronoloskim redom hihi :D

      Izbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.